Tangled Up in Blue [Croatian translation]

Rano jednog jutra sjalo je sunce

Ležao sam u krevetu

Pitajući se je li se ona uopće promijenila

Je li joj kosa i dalje crvena

Njezini su rekli da će naš život skupa

Itekako biti gadan

Nikad im se nije svidjela Mamina haljina domaće proizvodnje

Tatina štedna knjižica nije bila dosta debela

I ja sam stajao uz cestu

Kiša mi je padala po cipelama

Krenuo sam prema Istočnoj obali

Gospod zna da sam platio neke dugove dok sam se probijao

Upetljan u tugu

Ona je bila udana kad smo se tek upoznali

Pred razvodom

Pomogao sam joj izaći iz zbrke, valjda

Ali upotrijebio sam malo previše sile

Vozili smo taj auto daleko koliko smo mogli

Napustili ga tamo na Zapadu

Rastali se mračne tužne noći

Oboje smo se slagali da je to najbolje

Ona se okrenula da bi me pogledala

Dok sam odlazio

Čuo sam ju kako mi govori preko ramena

"Naći ćemo se opet jednog dana na aveniji"

Upetljani u tugu

Imao sam posao u velikim sjevernim šumama

Radio sam kao kuhar nakratko

Ali nije mi se to nikad baš sviđalo

I jednog dana sjekira je samo pala

Pa sam otplutao dolje do New Orleansa

Gdje sam slučajno bio nezaposlen

Radio sam neko vrijeme na koči

Ravno ispred Delacroixa

Ali cijelo vrijeme sam bio sam

Prošlost mi je bila za petama

Viđao sam dosta žena

Ali ona mi se nikad nije izgubila iz misli, i ja sam samo sve više bio

Upetljan u tugu

Radila je na toples mjestu

I ja sam navratio na pivo

Stalno sam joj samo gledao u profil

Tako jasan pod reflektorima

A kasnije se rulja prorijedila

I ja sam namjeravao isto

Ona je stajala tamo iza moje stolice

Rekla mi je, "Ja tebe znam?"

Promrmljao sam nešto ispod glasa

Ona je proučila bore na mom licu

Moram priznati da sam se neugodno osjećao

Kad se sagnula da bi mi zavezala vezice na cipeli

Upetljana u tugu

Zapalila je ringlu štednjaka

I ponudila mi lulu

"Mislila sam da me nikad nećeš pozdraviti", rekla je

"Izgledaš kao povučen lik"

Onda je otvorila knjigu pjesama

I dodala mi je

Napisao ju je talijanski pjesnik

Iz trinaestog stoljeća

I svaka od tih riječi odzvanjala je istinom

I sjala poput gorućeg ugljena

Što se izlijevao sa svake stranice

Kao da je to napisano u mojoj duši od mene za tebe

Upetljano u tugu

Živio sam s njima u ulici Montague

U podrumu ispod stepenica

Bilo je glazbe iz kafića noću

I revolucije u zraku

Onda se on ubacio u poslove s robovima

I nešto u njemu je umrlo

Ona je morala prodati sve što je imala

I smrzla se iznutra

I konačno je situacija eskalirala

Ja sam postao povučen

Jedino što sam znao napraviti

Bilo je da se nastavim držati kao ptica u letu

Upetljana u tugu

I zato sad idem opet nazad

Moram ju nekako dobiti

Svi ljudi koje smo poznavali

Oni su za mene sad iluzija

Neki su matematičari

Neki su supruge ćilimara

Ne znam kako je to sve krenulo

Ne znam što oni rade sa svojim životima

Ali ja, ja sam i dalje na cesti

Na putu prema drugoj rupi

Mi se uvijek jesmo osjećali jednako

Samo samo to promatrali iz drukčijeg kuta

Upetljanog u tugu