Eine Frau spricht im Schlaf [Croatian translation]

Kada se usred noći probudio

Srce mu je tako udaralo, da se od toga prestrašio,

Jer žena koja je ležala pored njega

Se smijala kao da je Sudnji dan

I čuo je njen glas kako se žali,

A osjećao je da je još uvijek spavala,

Jer su oboje slijepo u mraku ležali

Vidio je samo riječi koje je vikala

Zašto me ne ubiješ brže?

Pitala je i plakala poput djeteta

I njen plač je prodirao iz tog podruma

Gdje su snovi bili zazidani

Koliko ćeš me još godina mrziti?

Viknula je i ležala jezovito mirno

Ne želiš me ostaviti na životu,

jer ja bez tebe živjeti ne želim?

Pitanja su joj stajala poput duhova,

Koji su se sami sebe bojali

I noć je bila crna i bez prozora

I činilo se da ne zna što se događa

Njemu, muškarcu u krevetu, nije bilo do smjeha

Snovi su navodno istinoljubivi

Ali kazuje si: “Pa što da se radi?”

I odlučio je noću nikad više probuditi se

I na to je utješen zaspao