Kada čovek mojih godina,brije bradu ujutro
uvek se pita ,ko je taj što pilji u mene
iz ogledala i pozdravlja me
Duh njegovog oca,davno preminulog,sve ove godine
ili dečačić,koji je nekad bio,još uvek mokar u ušima
ili teško breme svih njegovih strahova,
u očima tog stranca kojeg sam možda upoznao
Njegov pogled retko skreće sa njegove brade i vilice
da se ne bi suočio sa istinom u njegovoj duši.
Izbegavajući svoj pogled,plaši se da prizna
nešto čudno,neočekivano, van svake kontrole.
Postoji vreme kada čoveku treba snaga iz njegovog odraza
da se suoči sa onim što vidi bez straha
treba čovek da prihvati svoju smrtnost
ili se iznenadi prisustvom suze.
To je bio samo aranžman,jedan praktični aranžman
Zaboravio sam prvu zapovest iz priručnika realnosti
Ne zaluđuj se iluzijama koje sam kreiraš
zaljubivši se u nju,kada ona voli nekog drugog.
Kao tragovi u snegu u zimskoj noći,
blistaju i sjaje se pod mesečinom,
Ali nestaće do jutra,kako se sneg bude topio
Ti je još voliš,a ona voli nekog drugog.
I gde te to postavlja
kao samozvanog čoveka sa vizijom.
Osećaš se glupo,osećaš bes,gubiš svoju dušu
da uništiš ono što voliš,što je postalo tvoja misija
Kao umišljena bitanga ,sekirom dirinčiš,
da bi povratio samopoštovanje,
držiš glavu uspravno kao čovek,
koristiš led oko svog srca,pre nego se sav istopi,
ali ne zavaravaš nikoga,zavaravaš samo sebe.
Kao tragovi u snegu u zimskoj noći,
blistaju i sjaje se pod mesečinom,
Ali nestaće do jutra,kako se sneg bude topio
Ti je još voliš,a ona voli nekog drugog.