Tangled Up in Blue [Bosnian translation]

U cik zore sunce

zasja

Izležavah se na otomanu

Pitajući se da li je moguće da ona promjeni sebe

I da li je njena kosa još uvijek crvena

Njena rodbina kaza da bi naš zajednički život bio očajan

Nije im se svidio ni majčin rukom rađen ķućni haljetak

Niti visina očeve ušteđevine

Ostah na ulici

Kiša mi je natapala cipele

Otisnuh se ka istočnoj obali

Bog i ja znamo kakve sve grijehe ispaštaju na tom putu

Umršeni tugom

Imala je muža kad smo se upoznali

Bili su pred razvodom

Pomogao sam joj da prevaziđe frku

nadam se

Učinih to pomalo grubo

Odvezli smo se daleko koliko je automobil izdržao

Izašli na divlji Zapad

Rastali smo se u mračnoj noći s tugom

Priznali smo sebi da je tako najbolje

Skrenula je pogled na mene

Dok sam je napuštao

Čuh je kako kaže

Nalaze se ponovo jednog dana na širokoj aveniji

Umršeni tugom

Zaposlih se u nepreglednim šumama sjevera

Bio sam kuhar

nakratko

Nisam uživao u

poslu

I jednoga dana sjekira sama presjeće sve veze sa mojim poslom i ja samo otplutah do Los Anđelesa

Gdje sam bio nezaposlen

Radeći na kratko na ribarskom brodu

Upravo iza Delakroa

Sve vrijeme bijah usamljen

Prošlost me pratila u stopu

Viđao sam se sa dosta žena

Ali nju nisam uspio zaboraviti i postajali smo sve više i više

Umršeni tugom

Zaposlila se u toples baru

Gdje sam navratio na pivo

Zagledao sam se u osvjetljenu stranu njenog lica tako sjajnu pod reflektorima

Poslije se svijet počeo razilaziti

I ja pomislih da krenem

Ona je stajala iza moje stolice

Govoreči Da li ja znam vaše ime?

Promrmljao sam koješta

sebi u bradu

Ona se zagledala u moje izborano lice

Nelagodno sam se osjećao priznajem

Kada se sagnula da mi zaveže pertle na cipeli

Umršeni tugom

Oplamenila je gorionik na peći i ponudila lulu

Pomislila sam da me nečeš ni pozdraviti reče

Izgledaš kao nerazgovorljiv tip

Potom otvori knjigu pjesama

I dodade mi je

Napisao ju je pjesnik Italijan

U trinaestom stoljeću

Svaki stih je eho istine

I sija poput ugljena u bijelom usijanju

Blješti sa svake stranice

Kao da su pisani mojom dušom meni i tebi

Umršeni tugom

ŽIvio sam sa svima njima

U ulici Montaže

U podrumu ispod

stubišta

Čula se i glazba iz kafana

noću

I revolucija u najavi

Iznenadno on zapoće trgovinu ljudima

I umro je

iznutra

Ona je morala rasprodati sve što je posjedovala

I zamrzla sebe iznutra

I kada je na kraju dno dosegnuto

Povukao sam se duboko u sebe

Jedina spolja vidljiva grimasa je imitacija ptice u letu

Umršeni tugom

Zato idem nazad

ponovo

Moram je osvojiti nekako

Baš svi ljudi koje poznavasmo

Svi oni su duhovi prošlosti

sada

Neki su matematičari

Neke su bogataške žene

Pojma nemam kako je sve to počelo

Pojma menam šta učiniše sa svojim životima

A ja ja sam još na putu

Ka novom doživljaju

Uvijek smo osjećali

isto

Ali smo osjećaje posmatrali sa različitih tački gledišta

Umršene tugom