Song of Myself [Croatian translation]

1. Iz prašnjave police za knjige

2. Sva velika srca mirno počivaju

Slavuj je još uvijek zaključan u kavezu

Duboko sam udahnuo otrov koji još uvijek truje moja pluća

Stari hrast me štiti od tuge

Sunce se kupa na njegovom smrznutom lišću

Drijemajući u sablasnom gradu moga srca

Ona sanja o vremenu za priču i rječnim duhovima

O sirenama, o Whitmanovim djelima i vožnji

o bezumnim harlekinima i divovskim igračkama

Pjesma o meni, pjesma kojoj treba

smjela simfonija

Stih o meni, stih kojem treba

čisto srce da me umiruje pjevanjem

Sva velika srca mirno počivaju i polako umiru

Sva velika srca mirno počivaju na krilu anđela

Sva velika srca mirno počivaju

u tihoj patnji

Smiješeći se poput klauna dok predstava ne završi

Ono što ostaje za bis

je ista stara pjesma mrtvog dječaka

pjevana u tišini

Sva velika srca mirno počivaju i polako umiru

Sva velika srca mirno počivaju na krilu anđela

Ponoćni let u šume Convingtona

Princeza i pantera su uz mene

Ovo su mjesta za koja živim

Još uvijek bih dao sve da te volim više

Pjesma o meni, pjesma kojoj treba

smjela simfonija

Stih o meni, stih kojem treba

čisto srce da me umiruje pjevanjem

Sva velika srca mirno počivaju i polako umiru

Sva velika srca mirno počivaju na krilu anđela

Sad sva velika srca mirno počivaju

u tihoj patnji

Smiješeći se poput klauna dok predstava ne završi

Ono što ostaje za bis

je ista stara pjesma mrtvog dječaka

pjevana u tišini

Sva velika srca mirno počivaju i polako umiru

Sva velika srca mirno počivaju na krilu anđela

3. Crno poput klavira

Tiha simfonija

Isprazan opus #1,2,3

Ponekad je nebo crno poput klavira

Crno poput klavira iznad pročišćavajućih voda

Umirujuće frule, dosadni stih

Zahrđali ključevi bez vratiju

Ponekad je duša crna poput klavira

Crna poput klavira iznad pročišćavajućih voda

Sva velika srca mirno počivaju i polako umiru

Sva velika srca mirno počivaju na krilu anđela

4. Ljubav

Vidim sporog, običnog mladića na užurbanoj ulici

koji drhtavim rukama prosi milostinju

pokušava se smijati ali to mu nanosi beskrajnu bol.

Nitko ne primjećuje. Ja da, ali samo prolazim pored njega

Starac se svlači i ljubi lutku na svom tavanu.

Polumrak je a on je u suzama

I kad napkon svrši, njegove suze se slivaju poput slapa

Vidim pretučenog psa u uličici koja zaudara. Pokušava me ugristi.

Sav ponos je napustio njegove divlje suzne oči.

Da barem imam jednu suvišnu nogu

Majka posjećuje svog sina, smije mu se kroz rešetke

nikad ga nije voljela više

Pretila djevojka ulazi u dizalo sa mnom.

Sva lijepo sređena, zeleni leptir na njenom vratu.

Užasno sladak parfem me guši

Ide na večeru sama.

To je čini još ljepšom.

Vidim lice manekenke na zidu od cigle

Kip porculanskog savršenstva u nasilnom gradu-ubojici

Gradu koji štuje meso.

Prva stvar koju sam ikad čula je bio lutajući čovjek koji priča svoju priču

To si bio ti, trava ispod mojih bosih nogu

Logorska vatra u mrtvilu noći

Nebesko crnilo neba i mora

To smo bili mi

Lutali kišnim stazama, prolazili pozlaćenim plažama

Budeći se u novoj galeriji čuda svako jutro

Kupajući se na nikad prije viđenim mjestima

Nasukani na mat-obojanim otocima

Odjeveni samo zapljuskivanjem valova - najfinijim ogrtačem ljepote

Iznad smo svake smrtnosti, njišući se na dahu prirode

u jutarnjem zraku zore života

Prizor koji bi ušutkao Nebo

Želim putovati kuda putuje život

pod njegovim trajnim vodstvom

Gdje zrak ima okus snježne glazbe

Gdje trava miriše kao novorođeni Eden

Ne bih susretao ni čovjeka, ni stranca, ni tragediju, ni zanos

Kupao bih se u svijetu senzacije

Ljubavi, dobrote i jednostavnosti

(Narušen i zarobljen tehnologijom)

Misao na grobove moje obitelji je bio jedini trenutak

kad sam doživljavao istinsku ljubav

Ta ljubav ostaje beskrajna

pošto nikad neću biti čovjek kakav je moj otac

Kako možeš samo ''biti svoj''

Kad ni ne znaš tko si?

Prestani govoriti ''Znam kako se osjećaš''

Kako itko može znati kako se netko osjeća?

Tko sam ja da sudim svećeniku, prosjaku

kurvi, političaru, grešniku?

Ja sam, ti si, svi oni već

Drago dijete, prestani raditi, pođi se igrati

Zaboravi na sva pravila

U snovima nema straha

Postoji li selo u pahuljici?

Dijete me pitalo

Kakve je boje naša uspavanka?

Nikad nisam bio tako blizu istini kao tada

kad sam dotaknuo njenu svjetlu stranu

Smrt je pobjednik u svakom ratu

Nema ničeg plemenitog u umiranju za svoju religiju

Za svoju zemlju

Za ideologiju, za vjeru

Za drugog čovjeka, da

Papir je mrtav bez riječi

Tinta miruje bez pjesme

Sav svijet je mrtav bez priča

Bez ljubavi i mile ljepote

Bezbrižan realizam nas stoji duša

Jesi li ikad vidio Gospodina kako se smiješi?

Zar je sva briga za svijet učinila Prekrasnog tužnim čovjekom?

Zašto i dalje nosimo sprave za mučenje oko naših vratova?

O kako je trula vaša predapokalipsa

Vi zlobne lude koje proživljavate dno noćne more

Vidim sve one prazne kolijevke i pitam se

hoće li se čovjek ikad promijeniti

Ja bih također htio biti dostojan mladić, ali sve što jesam su dim i odrazi

Sve mi je dano, zaslužujem li bar nešto

I ondje zauvijek ostaje prijelaz iz G u E mol