Već blizu 3 godine ova kuća se sad gradi,
sama misao stvara bol,
ako ova zgrada tu ikada ne bude dovršena.
Ponekad bi se gurnulo palac u usta,
iako je pokušaj nemilosrdan,
kroz kamenje, guzom naprijed, ka drvu kad
do noći se penjemo,
Nitko nije muškarac i nije ništa
ako ne dovrši kuću vlastitim snagama,
pobijediti ću sve poteškoće i odlaganja,
to ne bi povjerovao ni crnac kakva
paklena zbrka se može roditi kad
se zgrabi pogrešne nacrte i materijale.
Čekića i čavala, za sav novac,
ako je u izolacijskim radovima
korištena staklena vuna,
može se piliti pilom,
još trulih dasaka i tih
betonskih blokova, mi njima
na preliminarnoj računici potrebne građe
smo uštedjeli opet maraka.
kao toplinsku izolacija, vuneno punjenje između azbestnih ploča,
nije nikakva prava majstorija ali
dobro će izdržati hladnoću.
Žena je odselila k sestri kad
žene stvarno ne razumiju
kako brzo juri vrijeme iako
se radi punom snagom,
nitko nije muškarac i nije ništa...
to ne bi povjerovao ni crnac....
čekića i čavala...
još trulih dasaka...
Ravnam čavle
na vlastite kuće verandi iako ovu
kuću još čak ni dobrom voljom vjerojatno
kao kuću ne bi se prepoznalo.
Imam sve u rukama,
a rukavice sam izgubio,
sunčane ljetne dane se potroši
tako u zidanju,
čekića i čavala...
čekića i čavala...